Svečanost otvaranja biskupijskog postupka beatifikacije ili proglašenja mučeništva Službenica Božjih s. Žarke Julijane Ivasić i šest sestara.

(Gospić, 16.5.2018.) - Župa Gospić svake godine 16. svibnja obilježava godišnjicu mučeničke smrti redovnice časne sestre Žarke Ivasić, strijeljane 16. svibnja 1946. na gospićkom groblju uz kapelu Sv. Marije Magdalene, nakon namještenog komunističkog suđenja i 275 dana provedenih u zatvorima OZNE u Osijeku, Zagrebu i Gospiću. Ove godine u gospićkoj katedrali upriličena je svečanost otvaranja biskupijskog postupka beatifikacije ili proglašenja mučeništva Službenica Božjih s. Žarke Julijane Ivasić i šest sestara: s. Kornelije Armine Horvat,s. LiphardeJosipe Horvat, s. GeraldeAneJakob, s. KonstantineRozeMesar, s. TrofimeMandeMiloslavić, s. BlandeKatarineStipetić - iz Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga – Zagreb, koje su također žrtve komunističkog režima – ubijene iz mržnje prema vjeri. Obilježavanje godišnjice s. Žarke počelo je u 16,15 sati kod njezinog groba. Okupile su se sestre milosrdnice iz svih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine, njezini štovatelji, domaći vjernici kao i mještani s. Žarke iz Krašića. Nakon molitve na groblju pošli su u procesiji, moleći sv. krunicu, u gospićku Katedralu gdje je euharistijsko slavlje i otvaranje biskupijskog postupka beatifikacije predvodio gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u zajedništvu s biskupovim tajnikom i kancelarom biskupije preč. Mišelom Grgurićem, generalnim vikarom mons. Marinkom Miličevićem, postulatorom u postupku dr. Zvonimirom Kurečićem, delegiranim sucem dr. fra Ratkom Radišićem, promicateljem pravde vlč. mr. Vjekoslavom Đapićem, župnikom u Krašiću vlč. Ivanom Vučakom, gospićkim župnikom vlč. Marijom Vazgečem, bivšim gospićkim župnicima vlč. Stjepanom Zeba i vlč. Antom Luketićem, ekonomom biskupije preč. Nikolom Turkaljem, upraviteljem biskupijskog Caritasa preč. Lukom Blaževićem, vlč. Milom Šajfarom, župnikom u Perušiću, fra Jurom Marčinkovićem, župnikom u Križpolju, vlč. Andrijom Kekićem, župnikom u Sincu, vlč. Josipom Šimatovićem, čuvarom svetišta Crkve hrvatskih mučenika i župnikom na Udbini i o. Jozom Milanovićem, OSB. Pjevao je zbor sestara milosrdnica iz Zagreba, uz orguljsku pratnju s. M. Elizabete Perišić i dirigenticu s. M. Vlastu Tkalac.

Biskup je na početku u kratkim crtama predstavio s. Žarku kojoj je u pokrenutom procesu za beatifikaciju kasnije pridruženo još6 sestara, pozdravio je sve prisutne, posebno one koji sudjeluju u vođenju procesa te župljane i župnika iz Krašića kao i sestre milosrdnice koje ne zaboravljaju svoje mučenice. U propovijedi Biskup se osvrnuo na čitanje koje smo čuli iz Djela apostolskih u kome Pavao naviješta svoj skori odlazak i daje svojim učenicima određene upute s obzirom na djelo koje oni moraju nastaviti. Naglasio je da paze na zajednicu vjernih, na Crkvu, koju je Isus „stekao krvlju svojom“ te nastavio:„Crkva je stečena Isusovom krvlju, ali se ona također  tijekom cijele svoje povijesti sve do naših dana neprestano njeguje i zalijeva krvlju Isusovih učenika. U to njegovanje i zalijevanje Crkve uključene su posebno i naše sestre kojih se danas spominjemo: sestre Žarke koja je svojom krvlju zalila Crkvu u Gospiću te drugih šest sestara koje su učinile to isto na drugim mjestima naše Crkve.

Ivan Pavao II. podsjećao je  Crkvu da ne zaboravi svoje mučenike jer su oni svjedoci vjere i u tom smislu ohrabrenje i trajno nadahnuće kršćanima. Oni su naši posebni zagovornici iznimno moćni pred licem Božjim.Sveti Ivan u knjizi Otkrivenja piše kako vidi na prijestolju 'duše pogubljenih zbog Isusova svjedočanstva i Riječi Božje' (20,4), te  nastavlja: 'Kad Janje otvori peti pečat opazih pred žrtvenikom duše zaklanih zbog Riječi Božje i zbog svjedočanstva koje su držali. Oni počeše vikati svom snagom: 'Dokle ćeš sveti i pravi Vrhovniče, odgađati sud i osvetu naše krvi nad stanovnicima zemlje?' Tada je svakome od njih dana bijela haljina i rečeno im je da se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i njihove braće koji imaju biti ubijeni kao i oni' (6,9-11).I mučenicima se ponekad činilo da je zlo jače od dobra, da zlo pobjeđuje, i nisu  mogli razumjeti zašto Bog to dopušta.Bog ne žuri jer zna da zlo nema zadnju riječ u životu pojedinca i naroda. Krv mučenika, kao jednom Abelova, viče sa zemlje Bogu i zaziva osudu zla. Božji odgovor je, kako čitamo u knjizi Otkrivenja, da se strpe još malo vremena. Znamo da se čovjeku koji pati to 'malo vremena' čini kao vječnost. Mučenici na kraju pobjeđuju. Povijest osuđuje zločine i zločince, a slavi mučenike.Još je sveti pisac Staroga zavjeta navješćujući vremena mučenika napisao: 'Dragocjena je u očima Gospodnjim krv njihova' (72,14).

U apostolskom pismu 'Ulaskom u novo tisućljeće' koje je papa Ivan Pavao II. uputio cijeloj Crkvi, piše: 'Crkva je u svojim mučenicima uvijek otkrivala sjeme života. 'Krv mučenika sjeme je novih kršćana', taj slavni zakon koji je izrekao Tertulijan (II. st.) pokazuje se uvijek istinitim na ispitu povijesti. Neće li biti tako također i za stoljeće i tisućljeće koje započinjemo? Možda smo bili previše naviknuti misliti na mučenike u pomalo dalekim pojmovima, gotovo kao da se radi o kategoriji prošlosti, povezanoj osobito s prvim stoljećima kršćanskog doba. Jubilejski spomen otvorio je iznenađujuće prizorište pokazujući naše vrijeme izrazito bogato svjedocima koji su na ovaj ili onaj način znali živjeti evanđelje u prilikama neprijateljstva i progonstva, često do pružanja najuzvišenijega dokaza krvlju. U njima je Božja riječ posijana na dobru tlu, donijela stostruki rod. Svojim su nam primjerom pokazali i gotovo poravnali put budućnosti. Nama ne ostaje drugo doli, s milošću Božjom, krenuti njihovim stopama' (br. 41).

U svojoj, tzv. Velikosvećeničkoj molitvi Isus, znajući što sve očekuje njegove učenike, da će ih svijet zamrziti, proganjati i ubijati, žarko moli Oca da u svom imenu čuva učenike da i u mukama života ostanu vjerni Isusu.Isus ne moli Oca da ih uzme iz takvog svijeta, nego samo da ih očuva od Zloga. Isus se brine i za one koji ga mrze i progone. On na mržnju ne uzvraća mržnjom jer dobro zna da se samo ljubavlju pobjeđuje mržnja, a nikako osvetom.I Pavao, prije svoga mučeništva hrabri svoje kršćane svjestan da će mnogi od njih poći njegovim putom. Opraštajući se od svoje zajednice Pavao kleknu i sa svima se zajedno pomoli. Htio im je jasno reći da će u molitvi naći snagu za podnošenje sve patnje do prolijevanja krvi.Pavao se pripremio i za ovakav svršetak. U svojoj Drugoj poslanici Timoteju, koja je iz tog vremena, Pavao piše: 'Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu' (4,6). Pavao Filipljanima piše: 'Veseo sam i radujem se s vama svima, ako se i krv moja mora kao žrtva liti na žrtveni prinos. Iz istog razloga i vi budite veseli i radujte se sa mnom' (2,17).I Isus moli Oca za svoje učenike, kao što smo čuli u evanđeoskom odlomku, da, bez obzira na patnje, 'imaju puninu njegove radosti u sebi'.

Poznato nam kako se i sestra Žarka, ovdje u gospićkom zatvoru, molitvom pripremala za prolijevanje svoje krvi. Nije izgubila u sebi Isusovu radost jer je mogla  pjevati psalme i himne u čast Gospodinu, kako navodi više svjedoka koji su tada bili zatvorenici i koji su joj se pridružili te tako ljubavlju odgovarali na mržnju.I ovaj prizor nas podsjeća na apostola Pavla i Silu koji su, iako utamničeni s okovima na rukamai s nogama u kladama pjevali i slavili Gospodina na čuđenje svih drugih uznika koji su bili s njima i kojima bi bilo puno normalnije kada bi ih vidjeli da plaču. Oni osjećaju Božju blizinu i u tamnici i to im je iskustvo jače od svake patnje.Dvije Gospićanke (Marija Sakač i MaricaOros), koje su imale kuću blizu zatvora svjedoče da su vidjele kada su sestru Žarku vodili na groblje na današnji dan ujutro oko četiri sata. Sestra Žarkaje plakala i ponavljala riječi: 'Nisam ništa kriva.'Gospođa Marica Oros svjedoči da joj je s prozora doviknula: 'Kćerkice, budi sretna što nisi kriva.' Ista gospođa svjedoči da je nakon toga sestra Žarka zašutjela i pošla u smrt kao janje na klanje.Neke osobe ovaj detalj plača sestre Žarke zbunjuje kao da su njezine suze bile izričaj tjeskobe, očaja, beznađa, a kršćanski mučenici vođeni na mučeništvo bili su ispunjeni vedrinom i mirom. Međutim, sestra Žarka je nakon javljanjaove ženezašutjela jer je uspjela u naumu da glasnodade iskaz o svojoj nevinosti. Primirila se jer je ova žena čula da ona nije kriva pa će se ta istina proširiti i jednom postati javna te stići do duša vjernika. Silno ju je boljelo da ne bi kriva osuda uvjerila druge kako je ona kao redovnica, koja je cijeli svoj život posvetila Bogu, imala bilo kakvi udio u zločinima i  bila odgovorna za smrt drugih ljudi. Zlodjela koja su joj imputiralikomunisti koji su tada vjerovali da su moćniji i od neba, u očima drugih ljudi djelovali bi kao istinska sablazan. Jer to bi negiralo njezinu vjeru i pripadnost Evanđelju. Pomisao na to boljela ju je daleko više od same smrtne presude.Ove riječi i suze imale su za cilj da ih netko čuje, da ostanu zapisane, kao što je davno zaželio nevini Job koji je bio nepravedno optuživan za nešto što nije učinio i koji je zavapio: 'O, kad bi bilo koga da me čuje' (31,35) 'O kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale, kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale' (19,23-24)...

Istina, đavao može nanijeti puno zla, ali konačna pobjeda nije njegova, nego Božja.I smrt sestre Žarke to potvrđuje. Mi slavimo nju i njezinu mučeničku smrt, a ne njezine tužitelje i ubojice. Ovi su mislili da će ubijanjem ostvariti neke svoje snove, a poslije im je preostala samo briga kako skriti sebe i tragove svojih zlodjela.Spomen na žrtve ostaje vječan. Njihova krv bila je podrška i snaga ljudima vjere za sva vremena i ona je sjeme novih kršćana.“ Biskup je završio: „ Zahvalni smo sestri Žarki i drugim njezinim susestrama za njihovo svjedočanstvo vjere, za njihovo mučeništvo, sigurni da je donijelo puno blagoslova cijeloj našoj Crkvi i našem narodu. Neka nas nastave zagovarati kod Gospodina.“

Nakon blagoslova Postulator je najavio Prvu sjednicu biskupijskog postupka za proglašenje gore imenovanih sestara. Biskup je ovu Prvu sjednicu otvorio Zazivom Duha Svetoga. Postulator je pročitao  Molbe, a nakon utvrđivanja njihove ispravnosti Kancelar je pročitao dokument Kongregacije Nihil obstat, a potom Biskupove dekrete. Svi sudjelovatelji u Postupku, počevši od Biskupa, položili su  pojedinačno Prisegu, nakon njih članovi Povjerenstva za povijest i arhivistiku i na kraju Postulator i vicepostulatorica s. Tea Ana Juratović. Postulator je popis predao ocu Biskupu koji ga je prihvatio i predao delegiranom sucu. Slijedila je završna riječ Biskupa i delegiranog suca za zapisnik. Članovi suda potpisali su zapisnik. S. Veronika Mila Popić podnijela je sažeti prikaz kauze od početka do sada učinjenog. Vrhovna glavarica Družbe s. Miroslava Bradica je, uz riječi zahvale predala ocu Biskupu na dar spomen-sliku službenica Božjih sestara mučenica. Svima  se  na kraju zahvalio postulator dr. Kurečić i slijedila je završna pjesma „Kraljice neba raduj se, aleluja“.

                                                                                      Pripremila s. RobertinaMedven

foto  L.S.

Prijava korisnika

Mrežna stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice.