Biskup Križić na Veliki petak u gospićkoj katedrali
Na Veliki petak, 15. travnja 2022. u 18 sati gospićku katedralu ispunilo je mnoštvo vjernika. Obrede je predvodio gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, generalnim vikarom i župnikom Marinkom Miličevićem, župnim vikarom Stankom Smiljanićem, uz asistenciju pustinjaka Marinka Klaića i bogoslova Marka Butkovića. Posluživali su ministranti. Nakon prostiranja biskupa i svećenika pred oltarom u tihoj molitvi slijedila su čitanja iz Knjige proroka Izaije i iz Poslanice Hebrejima. Potom se čitala Muka Gospodina našega Isusa Krista, po ulogama. Prigodne psalme i pjesme pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.
Biskup je na početku propovijedi rekao, da je „Veliki petak dan u kojem je čovjekov grijeh dosegnuo vrhunac razapinjanjem Sina Božjega na križ“ i nastavio: „U taj isti dan Isus moli Oca da ljudima oprosti jer ne znaju što čine. Je li čovjekov grijeh više posljedica neznanja ili zloće? Odgovor ostavimo Bogu. Isus se za ovaj dan pripremao od početka svog javnog djelovanja. Naziva ga svojim časom, s naglaskom da je zbog toga došao. I pored sveg spremanja na svoju muku i smrt, nije mogao potpuno pobijediti strah i tjeskobu, jer bio je čovjek kao i mi.
Kada je majka sinova Zebedejevih tražila od Isusa posebna mjesta za svoje sinove u njegovom kraljevstvu, On im postavlja pitanje: „Možete li piti kalež koji ću ja piti?“ Isus se ovdje pokazuje kao onaj koji s mirom i vedrinom prihvaća kalež iz Božje ruke, spreman ga prikazati za spasenje ljudi. Međutim, nešto kasnije u Getsemaniju moli Oca da ga mimoiđe ovaj kalež. I tu jasno vidimo kako je Isus samo jedan od nas: kada je kalež još daleko, prihvaća ga mirno i vedro, ali kada dođe sasvim blizu ponaša se malo drukčije.
Petar želi skrenuti Isusa s puta muke, ali Isus reagira odlučno i kori ga jer to nije u skladu s voljom Božjom. Međutim, kada se patnja približila, zavapio je: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež“ (Mt 26,39)… (Znamo iz iskustva: ako mlađu osobu pitamo boji li se smrti, odgovor je uvijek odvažan: „Ne bojim“. Ali ako to pitamo čovjeka koji je po godinama ili bolesti bliže smrti, njegov odgovor je drukčiji). Petar, dok je bio na sigurnom, izjavljuje da je spreman za Isusa dati život, a kada je nastala teška situacija bježi i da bi sebe spasio čak izjavljuje kako on Isusa uopće ne poznaje, s njim nema ništa. Vidimo da se boji patnje! Ne treba se tome čuditi. U strahu djeluju više instinkti negoli razum.
Dok se Isus krvlju znojio, učenici spavaju. Kada su se probudili, pobjegli su brzo. Istina, učenike pobjeđuje strah, ali ni Isusov strah nije manji, nego još veći. Kao i učenici i Isus bi najradije pobjegao, ali On ostaje. U čemu je razlika? Razlika je samo u ovome: dok je Isus bdio i molio, učenici su spavali. Ovo nije neznatna razlika. Kakva je Isusova molitva u tim najtežim trenutcima njegovog života? O tome nam govori odlomak iz Poslanice Hebrejima koji smo čuli u drugom čitanju. Tu se navodi da je Isus „prikazivao molitve i prošnje sa silnim vapajima i suzama Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti“ (5,7). Uočavamo da je Isusovo ponašanje u teškoj patnji jednako našem. Njegova tjeskoba i molitva su posve ljudske, naše. Strah od patnje i smrti isti je kao i naš. Isus u tom momentu Bogu upućuje molitvu s „jakim vapajima i sa suzama“. To nije molitva za spas svijeta i njegovu tjeskobu nisu izazvali ljudski grijesi. Isus, zahvaćen jakim strahom, moli za sebe. On je čovjek kao i mi i bori se sa svojim ljudskim snagama. Pokazuje nam kako pred Bogom smijemo biti ono što jesmo. Smijemo pokazati svoj strah, svoju krhkost, svoju tjeskobu i paniku. Nema potrebe pred Bogom skrivati svoju istinu i glumiti neke izmišljene junake iz romana.
Isus, kako navode evanđelisti Matej i Marko, i umire s vapajem, s jakim krikom (Mk 15,37; Mt 27,50). Isus ne umire kao nekakav heroj iz priča i legendi, nego kao običan čovjek. Tako je i živio. Nije se ponašao kao neki nadčovjek koji nema sličnosti s običnim ljudima, nego kao jedan od nas. Takav je bio cijelog života. Luka navodi da je plakao promatrajući Jeruzalem i njegovu skoru katastrofu (19,41). Ivan bilježi da je zaplakao za umrlim Lazarom (11,33). Marko izvješćuje da ga je pred muku spopao „užas i tjeskoba“ (14,34). Često ga evanđelisti predstavljaju ganutim pred ljudskim patnjama. Kao čovjek, Isus ima ljudske osjećaje i ne trebamo se čuditi što je znao drhtati i plakati. Pisac Poslanice Hebrejima izričito piše da se Isus moli s jakim vapajima i suzama „onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, i bi uslišan zbog svoje predanosti“ (5,7). Isus moli jer duboko vjeruje da ga Bog može spasiti od smrti. Da to ne vjeruje, molitva ne bi imala smisla. Međutim, zbunjuje tvrdnja svetog pisca da Isus „bi uslišan zbog svoje predanosti“. Kako je bio uslišan kad je završio na križu?
Ovdje treba istaknuti da je Isus cijelog svog života molio i želio samo jedno: vršiti volju Božju. Bez obzira je li se volja Božja podudarala s ljudskom naravi ili joj bila suprotna. On izjavljuje da je njegova hrana vršiti volju Očevu (Iv 4,34) i nije došao vršiti svoju volju nego onoga koji ga je poslao (Iv 5,30; 6,38). Ispuniti volju Božju: bila je Isusova najdublja želja, za to je najviše molio. I bio je uslišan: ispunio je volju Božju do kraja. Zato je mogao reći prije posljednjeg daha: „Svršeno je!“ (Iv 19,30). Sve je izvršio onako kako je Bog htio. Tada je mogao mirno umrijeti. Evanđelist piše: „nakloni glavu i predade duh“ (Iv 19,30).
Još jedan važan detalj donosi Poslanica Hebrejima kada veli da Isus „iz onoga što propati iskustveno nauči poslušnost“ (5,8). Poruka je vrlo jasna: čovjek najviše nauči u patnji. Mnoge važne životne stvari ne mogu se naučiti ni od jednog učitelja, niti iz jedne knjige, nego samo iz iskustva osobnog života. Stoga je važno znati meditirati događaje iz svog života i izvlačiti iz njih važne životne poruke! Isus je patnju pretvorio u iskustvo, u blagoslov. U patnjama se najčešće susreće Boga zato što Bog želi biti blizu čovjeku koji pati. Isus je u patnji najbolje shvatio što je i što može čovjek sa svojim snagama. Ima iskustvo svega što pripada čovjeku. Ali iskustveno zna i to da se samo molitvom može naći snaga, smirenost i pouzdanje u stresnim životnim situacijama.
Isusovo pouzdanje u Boga mogli su svi uočiti za vrijeme njegovog javnog djelovanja. I neprijatelji njegovi to dobro znaju. I u trenutku dok on visi na križu oni ga ismijavaju govoreći: „Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!'“ (Mt 27,43). Kako su užasne ove đavolske poruge! S njima se želi poručiti svima: „Ovako prolaze oni koji se uzdaju u Boga.“
Ni danas nije rijetkost čuti slične riječi. Kada neko zlo pogodi osobe koje se mole, koje redovito idu u crkvu na euharistiju i sakramente, začuju se glasovi koji poručuju: „Kakve koristi su imali računajući s Bogom, pouzdavajući se u njega? Kakva korist od njihovih molitava i obilaženja oltara?“ Kako je teško podnijeti ove demonske glasove! Kako lako mogu uzdrmati vjeru!
Isus je tijekom svog djelovanja i svojih kateheza puno puta ponavljao narodu da Bogu nije ništa nemoguće, zato i u najtežim situacijama trebaju staviti svoje pouzdanje u njega. Kada je govorio o učinkovitosti molitve, naglasio je kako molitva ima takvu snagu da s njom mogu i brda premještati (Mk 11,22-24), a evo sada on iskreno moli da ga mimoiđe ovaj kalež, i čini se kao da nije uslišan, kao da se njegova molitva odbija o zid Božjeg ignoriranja i njegove šutnje. Djeluje zbunjujuće: Zašto Bog, kao otac, ne zaštiti svoje dijete od patnje i smrti, a to može učiniti? Istina je da u situacijama patnje prvo, instinktivno, čovjek moli da ga patnja mimoiđe. I Isus je pravi čovjek, u svemu kao i ostali ljudi. Čovjeku nije uvijek Božji plan jasan, pa onda lako pomisli da su druga rješenja puno bolja. I tada, pun tjeskobe, traži Boga da mijenja svoj plan. To je puno lakše negoli postati svjesni da bismo mi trebali promijeniti naš plan.
Evanđelist ništa ne skriva. Izričito veli da je i sam Isus „zapao u strah i tjeskobu“ (Mk 14,34). Zanimljivo je, kako se u cijelom Novom zavjetu molitva tjeskobe spominje samo u ovom slučaju. Kao da ju je samo Isus iskusio i tako u svoju molitvu uključio tjeskobe svih ljudi. Uzeo je tjeskobe tolikih koji su se u svojoj muci osjetili sami i napušteni, u tami u kojoj se ne nazire nikakav izlaz.
Unatoč svemu Isus je, koliko god instinktivno želio neko drugo rješenje za svoj slučaj, snagom pouzdanja u Boga mogao nadodati: „Ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude!“ ( Lk 22,42). Isus se ne predaje Božjoj volji beznadno, nego duboko svjestan da će sve što Bog želi biti najbolje za njega, iako se to ljudskim osjetilima ne nazire. Dogodi se često u našem životu da se poslužimo ovim Isusovim riječima te i sami govorimo: „Neka bude volja Božja“, ali to ne bude u obliku povjerenja u Boga, nego više iz nekog fatalizma: kao da kažemo: „Nek' bude volja Božja kad ne može nikako drukčije.“ To onda i nije prava molitva pouzdanja.“
Biskup je propovijed završio iznoseći činjenicu da se „Isus nije pokajao što je prihvaćao volju Božju. Nikada se zbog toga nitko nije pokajao, iako je volja Božja nekada bila jako zahtjevna i ljudskom umu teško razumljiva. Bez muke i smrti ne bi bilo uskrsnuća. Bez uskrsnuća ljudski život ne nalazi smisao. Molimo Gospodina da i mi, poput Isusa, budemo sposobni Bogu reći „budi volja tvoja“ bez obzira kako teške bile situacije u kojima se nalazimo. Vršiti volju Božju jamstvo je života, kako ovoga na zemlji tako i onog vječnog. Amen.“
Nakon homilije slijedila je Sveopća molitva koja uključuje deset molitvenih nakana i nakon toga Klanjanje križu. Obredi Velikog petka završili su sv. pričešću. Nakon pričesti vjernici su odlazili u šutnji, ali punog srca ljubavi i zahvalnosti Isusu koji nam je, suočivši se s mukom i smrću, zaslužio milost spasenja i otkupljenja.
tekst: s. Robertina Medven
fotografije: Lucija Starčević