POLNOĆKU U GOSPIĆKOJ KATEDRALI PREDVODIO JE BISKUP ZDENKO KRIŽIĆ

Polnoćku je u katedrali Navještenja BD Marije u Gospiću s početkom u 23 sata, predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u koncelebraciji s generalnim vikarom i gospićkim župnikom Marinkom Miličevićem, tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem i župnikom Ličkog Novog, Ribnika i Bilaja Herbertom Berisha, uz asistenciju bogoslova Marka Butkovića i ministranata. Vjernici, većinom mlađi, ispunili su katedralu. Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom i uz pratnju na orguljama Franje Puškarić.

Biskup je u propovijedi, analizirajući izvješće Evanđelja o Isusovom rođenju, naglasio da u njemu nema kićenih izraza te nastavio:

„Toliko je jednostavno, kao da je riječ o nekom običnom siromašnom djetetu iz zabiti, daleko od civilizacije tog vremena. Dakako, spominje se ukazanje anđela koji javlja radosnu vijest pastirima i nebeska pjesma koja odjekuje u tišini betlehemskih polja, ali sve to objavljeno je onoj najsiromašnijoj kategoriji u društvu. Njih se nije uvažavalo, nisu imali nikakvog utjecaja na javno mnijenje, do njihovog svjedočanstva se nije držalo i zato bi im bilo beskorisno govoriti o izvanrednom događaju. Budući da su bili rubni dio društva, bez ugleda i značenja, nitko ih ne bi uzimao ozbiljno.

Zašto je Bog htio da rođenje njegovog Sina bude tako diskretno, jednostavno i neznatno? Time pokazuje da se Božji kriteriji vrijednosti  razlikuju od ljudskih. Znamo dobro da danas o djetetu rođenom u nekoj kraljevskoj obitelji mediji danima izvješćuju, mase se okupljaju oko bolnice u nadi da će vidjeti to dijete i snimiti koju fotografiju. Sve to predstavlja se kao planetarni događaj.

Rođenje djeteta uvijek je posebna radost za obitelj, za rodbinu i prijatelje. I to je lijepo i normalno. Ali mediji daju pozornost samo rođenju djece velikih, moćnih, bogatih i slavnih. Koja je razlika između te djece i sve druge djece čije se rođenje ne spominje u medijima? Razlika je samo u tome što se zna da će djeca ovih moćnih i bogatih biti u životu privilegirana. Još se od rođenja zna da će ova djeca imati sve što požele. Oskudica bit će nepoznat pojam u njihovom životu. I mediji o tome pišu, slave privilegije koje će to dijete tijekom života uživati! Ta djeca za medije nisu kao sva druga djeca, nego posebna.

Pri rođenju Sina Božjega, ne vidimo ništa od sve ove pompe. Bog bira put jednostavnosti, uobičajenosti, bez ikakvih privilegija. Sin Božji poistovjetio se s rubnima, s anonimnima, s onima do kojih svijet ne drži. Rodio se u štali, ali zbog toga nije bio ništa manje dijete od druge djece, a niti kasnije manje čovjek od drugih ljudi. U Božjim očima čovjekova veličina je u vrijednostima koje on nosi u sebi, a ne u bogatstvu i moći.

Isus se rađa u jednoj špilji koja je služila kao sklonište za stoku. Evanđelist napominje da su Marija i Josip morali poći u Betlehem zbog obveznog popisa stanovništva jer su im preci podrijetlom iz Betlehema. I potom dodaje: 'I dok su bili ondje, (u Betlehemu) navršilo joj se vrijeme (Mariji) da rodi' (Lk 2, 6).

Nameće se pitanje: zašto je Bog dopustio da trenutak Isusovog rođenja bude baš u najnezgodnije  vrijeme? Zar nije mogao izvesti da to bude nekoliko dana prije ili nekoliko dana kasnije, a ne u trenutku kada se nalaze u kraju gdje nemaju nikoga svoga?

Isus je u našu povijest ušao kao jedan od nas i prihvatio život sa svim njegovim ugodnim i neugodnim iznenađenjima. Svaki čovjek i svatko od nas, ima nekih događaja koji su se zbili baš na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Život je takav. Ni Isusov nije bio drukčiji. Nije se htio roditi s privilegijama. Morao se suočavati s protivštinama života kao i svatko od nas. Takav je život! Ali čovjek se ne smije nikada predati pred životnim nevoljama. Treba se boriti bez obzira kakve okolnosti bile. U poteškoćama uvijek tražiti rješenja koja su tada moguća, bez pretjeranog dramatiziranja.

To rade i Marija i Josip: traže rješenje da bi rođenje njihovog djeteta bilo u koliko-toliko prikladnim uvjetima. Ne nalaze smještaj ni u jednoj kući. Nije tada doduše, niti bilo puno kuća s mogućnostima za prenoćište onima koji su se našli u potrebi. Pored svega toga, Josip i Marija ne dramatiziraju, nego traže rješenje koje je u toj situaciji bilo moguće. Bila je to špilja, boljeg rješenja nije bilo. Unatoč tome, bili su uvjereni kako ih Bog nije ostavio i da će s Božjom pomoći preživjeti sve nevolje.

To je poruka i svima nama: poteškoća i nevolja u životu neće nedostajati, ali nema ni jedne poteškoće koju Bog ne može riješiti. To mora biti u temelju naše vjere. Istina, u životu ćemo se često pitati: „zašto Bože? Zašto si to dopustio?“ Ali nemojmo brzopleto zaključiti da nam je Bog okrenuo leđa, da se udaljio, da ga nije briga za naše stanje i našu muku. Mogu to biti i trenuci najjače Božje blizine, ali naša osjetila vjere to ne uspijevaju uočiti.

Starozavjetni patrijarh Jakov imao je slična iskustva kada je osjećao Božju napuštenost i beznadnost, ali je potom, otkrio da mu je Bog u toj napuštenosti bio najbliži. U jednom takvom slučaju izjavio je: 'Zaista se Jahve nalazi na ovom mjestu, ali ja to nisam znao' (Post 28,16).

Bog za nas ima uvijek nova iznenađenja. Njegova ruka je trajno prisutna u našem životu, ali mi je ne primjećujemo Mnogo puta otkrijemo doduše, nakon izvjesnog vremena, kako su neki bolni događaji iz prošlosti bili, zapravo  istinska milost. Bili su to često događaji koji su dali novi smjer našem životu, iz kojih smo puno naučili. Čovjek u životu najviše nauči od samog života. Najbolje lekcije te škole nisu uvijek oni radosni trenuci našeg života, nego puno više oni trpeći. Patnja nije znak Božje napuštenosti, ali nažalost, često puta očituje slabosti našeg pouzdanja u Boga.

U prvom čitanju čuli smo kako prorok naviješta oslobođenje naroda iz ropstva, ali ima puno u narodu onih koji ne vjeruju da je to moguće, koji vide da to nadilazi njihove snage i da to nije realno očekivati. Prorok im na to odgovara: 'Privržena ljubav Gospodina nad vojskama će to učiniti.' Prorok ističe kako se to ljudskim snagama ne može ostvariti, ali Bogu nije ništa nemoguće i poziva ih da vjeruju Božjoj riječi.

Koliko puta smo i sami pozvani vjerovati da Bog možemo ostvariti i ono što izgleda nemoguće, da vjerujemo kako Bog ima rješenje za svaku našu tešku situaciju.

Isus je došao da bude 'Emanuel', 'S nama Bog'. Došao  je zbog nas i za nas. I sam će kasnije dati jamstvo govoreći učenicima: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.'

On nije s nama da indiferentno promatra naše životne poteškoće i naša nesnalaženja, nego da nam pomaže. Želi ući u život svakoga od nas da bude naša snaga, naše svijetlo na životnom putu. 'Ako mene tko ljubi, veli Isus, njega će ljubiti Otac moj.  K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.' (Iv 14,23). Po novozavjetnom proroku poručuje: 'Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori mi vrata, ući ću k njemu.' (Otk 3,19b-20).“

Biskup je pozvao okupljene:

„Otvorimo širom vrata svog doma i svoga srca Isusu i nećemo se pokajati. Jaslice ispod bora neka se presele u našu nutrinu, u naše srce, tada ćemo postati nositelji Boga, a Bog će zapravo, nas nositi kroz život bez obzira kako će nam životni put biti popločan.“ Završio je s Božićnom čestitkom:

„Neka vam svima ovaj blagdan Isusovog rođenja uveća radost i mir, umnoži snage i nade, podari jače iskustvo Božje blizine i osjećaja da niste sami na svom životnom putu. Tako neka bude! Amen.“

Na kraju polnoćke župnik mons. Marinko Miličević čestitao je svima Božić, zahvalio Biskupu za predvođenje ove sv. mise i što je tijekom cijelog Adventa u katedrali predvodio misu zornicu.    

s. Robertina Medven

Prijava korisnika

Mrežna stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšala funkcionalnost stranice.