Proslava Svih svetih u Gospiću
Na svetkovinu Svih Svetih u nedjelju, 1. studenoga, središnju sv. misu u 10,00 sati u kapeli na gradskom groblju Sv. Marije Magdalene u Gospiću, predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem te gospićkim župnikom i rektorom katedrale Mariom Vazgečem.
Biskup Zdenko je na početku propovijedi istaknuo da na ovu svetkovinu „slavimo sve ljude koji su na zemlji živjeli svetim kršćanskim životom a sada pripadaju slavnoj Crkvi u nebu. Svi oni nisu upisani u katalog svetaca jer ih Crkva nije službeno proglasila svetima, iako su bili uzornog svetog života i donijeli našoj zemlji puno Božjeg blagoslova. Mnoge od tih osoba pokopane su i na našim grobljima. Ovaj dan povezuje nas s njima. Neki uživaju Božju slavu, a neki su na putu čišćenja od svake ljage grijeha, jer osoba mora biti posve čista bez ijedne mrlje da bi ušla u suživot s Bogom.“
Nakon toga je podcrtao potrebu razgovora s pokojnima jer „ ovo je dan posebnog kontakta s njima, ali danas je posebno važno slušati što oni govore nama. Budimo pozorni na ono što nam žele reći. Mi njima nemamo više što reći, izuzev za njih moliti, ako su na putu čišćenja da taj put što kraće traje. Zemaljski život naših pokojnih završio je i oni više ne trebaju naših savjeta, međutim, žele nama dati savjete jer imaju iskustva kojih mi još nemamo. Važno je, ne samo danas, stati pred grob naših pokojnih, moliti za njih i slušati ih.“
Biskup je potom, nabrojio koje su njihove poruke ? „Ono najbitnije što nam žele istaknuti je prolaznost života. Žele nam poručiti što je u životu važno i do čega treba držati. Poručuju nam čemu u životu ne pridavati toliku važnost. Jednom ćemo se žalostiti što smo u životu puno držali do nebitnih ili bezvrijednih stvari! Mrtvi nam žele reći koje su to vrijednosti i dragocjenosti koje svaki čovjek odnosi sa sobom iz ovog života nakon smrti. Nisu to ni zlato ni srebro. Nisu to nikakve titule ili časti s kojima su neki u životu bili odlikovani. Pokojnik također nema nikakve koristi od veličanstvenog spomenika. Ono što nosi sa sobom i od čega ima koristi su evanđeoske i općeljudske vrijednosti: ljubav i dobrota, velikodušnost i darivanje, služenje i žrtve. To su dragocjenosti koje čovjek nosi sa sobom poslije smrti. Te vrijednosti ne umiru i u njima su sjeme i snaga uskrsnuća i novog života.
Znamo, da čovjek kada se sprema na neko putovanje, razmišlja što će mu sve trebati, što sve mora ponijeti sa sobom. Ako zaboravimo neku važnu stvar, to nam može pokvariti cijelo putovanje. Cijeli naš život je spremanje za put. Iluzija je odgađati to spremanje s lažnim uvjerenjem da imamo još puno vremena prije puta. Stariji dobro znaju kako je to vrijeme kratko. Ako se čovjek ne počne na vrijeme spremati, zaboravit će sigurno, neke važne stvari. Tako je u životu. Tako je i kada je u pitanju spremanje na put u drugi svijet. Ako to spremanje ne bude na vrijeme, sigurno ćemo zaboraviti puno važnih stvari. Postat ćemo toga svjesni kada se više ne možemo vratiti. Đavao najviše uspijeva ako uvjeri čovjeka da ima još puno vremena, ne treba se žuriti učiniti važne stvari.“
Propovjednik je istaknuo da poruka pokojnih glasi: „Nemoj odgađati spremanje. Druge prilike možda, neće niti biti. Ne znaš što ti donosi sutrašnji dan. Sa sobom ćeš samo ponijeti svoja dobra djela i sve ono sveto i lijepo što si učinio, učinila. Zato je itekako, važno sabirati te dragocjenosti dok imamo vremena i dok se može!“
Biskup se osvrnuo na Isusovu prispodobu o bogatašu koji je živio bez ljubavi i velikodušnosti te nije primjećivao siromaha Lazara ni na metar udaljenosti, ali nakon smrti, završio je u bijedi samoće i praznine te moli Abrahama neka obavijesti njegove ukućane da ne bi i oni dospjeli gdje je on. Abraham to odbija, jer za to nema potrebe, budući da njegovi ukućani znaju dobro što trebaju činiti, ali ne žele. Oni žive samo za sebe, uvjereni da njihovom blagostanju na zemlji nema kraja, da neće nikada proći. Na koncu, on bi to mogao sam reći svojim ukućanima kada dođu na njegov grob i otvore srce slušanju. Ali oni ni to ne žele.
Propovjednik naglašava: „Svi mi znamo da će ovaj naš zemaljski život jednom završiti i da od materijalnih dobara nećemo sa sobom ponijeti ništa samo pogrebnu odjeću. Ako nemamo onih duhovnih dobara odlazimo prazni, doslovno goli u svakom smislu. Nema ništa gore od praznine života jer takav život još na zemlji gubi svaki smisao. Mi svi znamo koliki su, planetarno popularni ljudi, u mlađoj životnoj dobi skončali svoj život u drogi. Plivali su u novcu. Mogli su si priuštiti što god su željeli, ali su iznutra, u duši, bili prazni i život im je izgubio smisao, postao im je nepodnošljiv, bez obzira što su sve drugo imali. Ako prazan život nema smisla ovdje na zemlji, još manje će imati smisao u drugom životu. Praznina je, po sebi, osuđena na nestajanje. Balon da bi letio, mora ga se napuhati, mora ga se nečim ispuniti. Ako je prazan ne leti nego pada.“
Biskup Zdenko upućuje prisutne vjernike da su „duhovne vrijednosti krila s kojima možemo letjeti. Međutim, da bismo dobili krila moramo se najprije znati dobro služiti nogama, a to znači hodati putovima koji ispunjavaju život. To su: putovi istine i pravde, ljubavi i dobrote, služenja i darivanja.
Isus napominje da je onaj put koji vodi u život uzak, a onaj koji vodi u propast vrlo širok (Mt 7,14). Biblijski mudrac Sirah veli: „Put je grješnički dobro popločan, ali on završava u ponoru Podzemlja“ (Sir 21,10). Đavao, kada čovjeka vodi pripravi mu dobro put, ukloni sve zapreke, dobro pomete, samo da čovjek ne odustane od tog puta, da ode što dalje, dok ne postane svjestan da je život prosuo, a onda će ga đavao uvjeriti da za njega više povratka nema. Taj put na početku izgleda vrlo privlačno i poželjno i zato, kako Isus veli, mnogi njime idu. Međutim, uski put je vrlo zahtjevan. Svi znamo da nije lako živjeti duhovne vrijednosti. Nije lako biti dobar, uslužan, velikodušan, pošten,... Sve to košta, ali to život ispunjava. Ljudi takvog života se nikada nisu pokajali bez obzira što su ih drugi iskorištavali, pa možda i ismijavali. Sav naglasak je na izboru životnog puta. Poziv Ivana Krstitelja bio je poziv koji ostaje vrijedan i aktualan za sva vremena: 'Pripravite put Gospodinu', ili 'Pripravljajte se za put', jer je to neizbježan put, i važno je da taj put ne bude promašen i ne postane besmislen.
Propovjednik je zaključio sa Ps 139,24 koji neka bude naš vapaj Bogu: „Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj. Pogledaj, ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim. Amen.“
Pjevanje je predvodio katedralni zbor. Nakon sv. mise slijedio je blagoslov groblja ispred središnjeg križa. Završio je uz grob službenice Božje s. Žarke Ivasić s prigodnom molitvom i pjesmom Kraljice neba raduj se.
s. Robertina Medven
